Mi Hrvati, kao narod, doista smo posebni i zanimljivi. Malo je takvih u svijetu, onih kojima je sve strano lijepo i ljepše, a svoje loše i lošije. Malo je naroda koji tako olako zaboravljaju svoju prošlost, ne onu tamo neku davnu, već i ovu najbližu. Evo primjera, danas je obljetnica pada zloglasne otočke kasarne, u kojoj je bila tzv. JNA i mahom domaći četnici iz Otočca i okolnih sela, razarajući grad. Vodila se žestoka borba, ljudi su ginuli, grad je bio nemilice razaran, dušmani nisu na tome štedjeli. I istini za volju, samo Gačani su uspjeli osvojiti tu kasarnu, bez ičije tuđe pomoći, samo da se zna.

Bilo je sudbonosno vrijeme za opstanak Otočca, ili će biti obranjen, ili će pasti, a Hrvati biti prisiljen s najlon vrećicama izbjeći preko Krasna u Hrvatsko primorje i širom svijeta. Taj ružni scenarij se nije, srećom, dogodio, Otočac nije pao!

Dosadašnjih godina je bio običaj da se pad kasarne obilježi, da se proslavi, da se prisjetimo poginulih hrvatskih branitelja. U tome su sudjelovale braniteljske udruge, policija, pripadnici vojske, gradske vlasti, neke od stranaka. Kad je podignut spomenik u gradskom parku, redovito su se ljudi okupljali i s pijetetom se sjećali hrvatskih žrtava i prisjećali se svoje uloge u Domovinskom ratu.

Nažalost, ove godine – ništa. Kao da se ništa nije dogodilo te 1991. godine, ni cvjetića, ni svjećice. Nikoga. Ni braniteljskih udruga, ni policije, ni HV-a, a ni gradske vlasti, ni velikih stranaka. Bit će da svi imaju nekog važnijeg posla. Ili su možda zaboravili na ovaj dan? Može biti da jesu, ali zato mi nismo. Naš tajnik Ivan Bižanović zapalio je svijeću kao predstavnik naše Udruge.

Upravo ovaj žalosni dan dokazuje kako olako zaboravljamo svoju slavnu prošlost i onda kada nam se dogodi opet neka velika nevolja, a Istok ne miruje i sve se više prijeti, mi ćemo se po tko zna koji puta tome čuditi i pitati što nas je snašlo. Naš slabašni nacionalni mentalitet nas je snašao, eto to je uzrok svemu.

Žalosno da žalosnije ne može biti, sramotno da sramotnije ne može biti!