Dana, 1. studenog u Švici bilo pomalo svečano, pomalo tužno, pomalo ponosno, različitih, pomiješanih osjećaja bi se tu moglo naći. A povod je bio otkrivanje spomen ploče dvojici poginulih Švičana u Domovinskom ratu Draženu Rupčiću i Ivici Žuniću. Nakon Sv. mise u crkvi Sv. Ivana Krstitelja, vjerni narod se spustio na prostor ispred t. zv. Doma, u čijoj se neposrednoj blizini nalazi spomen obilježje, a okupilo se još dosta svijeta iz Švice i okoline. Predsjednica Udruge Švički slap Ivana Prpić se prigodnim govorom obratila prisutnim obiteljima poginulih, svima Švičanima, ali i drugima dragim gostima, posebice iz redova hrvatskih branitelja. U svom govoru je istakla: - Jer kada ljudi izrade i postave nekom spomen obilježje, kroz to se nazire njihova svijest o zaslužnima ljudima kojih nema među njima, koji su dali cijeloga sebe za dobrobit svojih ljudi, svoga kraja i svoje domovine. Nije to pranje savjesti živućih, već duboka svijest i poštovanje prema onima koji nas zadužiše, kao ova dvojica časnih imena na ovoj ploči. Valja nam se potruditi da u bezdan zaborava ne padnu oni koji nikako ne bi smjeli tamo završiti, valja nam učiniti sve da ostanu u našim sjećanjima i našim srcima, valja nam poslati poruku budućim generacijama. No, pored ova spomenuta dva imena, uklesana velikim slovima na spomen ploču, na ploči je svoje mjesto našao i redak koji se odnosi na sve one Švičane koji su svoj život i svoje biće dali za hrvatsku misao, o čemu je Prpić kazala: - Pored ova dva časna imena ispisana krupnim slovima, ploča je posvećena i svima onim Šivčanima koji život dadoše za hrvatsku državotvornu misao. Nije bilo lako desetljećima i desetljećima živjeti u boli i u tišini gutati suze, ne smjeti o tome ništa kazati, plaćati mise „za pokoj duše jedne osobe“, ne spomenuti se i tih ljudi. A oni su bili naši. Vrištali su nijemo njihovi grobovi širom Europe, samo Bog zna gdje su usnuli vječni sanak, a mi se nismo mogli ili nismo smjeli odazvati tom vrisku. Iako ovdje nema upisanih njihovih imena, poslužismo se formulom kao na sv. misi kada se moli za pokojne, one nabrojane imenom, ali i „one kojih se nitko ne sjeća“. Mi ih se sjećamo u svojim obiteljima, živo ih se sjećamo, ali vrijeme prolazi i doći će onaj čas kada će svi jednom pasti u „one koje se nitko ne sjeća“. Ako nam neka olovna vremena nisu dopuštala okameniti svoja sjećanja, neoprostivo bi bilo da danas to ne učinimo za naše suvremenike, za Žunića i za Rubčića. Da memoriju produžimo, da je pošaljemo u budućnost, do krajnjih granica njena bivstvovanja. Spomen ploču otkrili su Maja Rupčić, kći Dražena Rupčića i Dejan Ćormarković, nećak Ivice Žunića, dok je službu riječi te blagoslov prisutna naroda i podignute spomen ploče obavio švički župnik vlč. Mile Rajković. Pred spomen pločom prvi je svijeću zapalio Željko Cvitković, 100-postotni invalid Domovinskog rata, zatim obitelji poginulih, potom predstavnici udruga proizišlih iz Domovinskog rata, Udruga PJP Sokolovi, Udruga Glavičica, Udruga 133. Otočke brigade HV-a, UDDRH, Grad Otočac te ostali nazočni. Potom su svi okupljeni otišli do središnjeg križa na švičkom groblju gdje je bilo služba odrješenja grijeha za sve pokojne koji počivaju na tom groblju. Ideja o podizanju spomen ploče za poginulu dvojicu Švičana u Domovinskom ratu stvarala se i postepeno zorila među članovima Udruge Švički slap. Kad je sve bilo osmišljeno, kada su uklonjene i posljednje nedoumice, došlo je do realizacije projekta, sasvim skromno, primjereno trenutnoj situaciji u društvu i državi, no, kako je istaknuto, nije važna veličina monumenta već onaj iskreni osjećaj očuvanja misli i sjećanja na zaslužne sumještane. Članovi Udruge Švički slap su pokazali da se s mnogo dobre volje i ponešto truda može učinit na simboličkoj razini tako mnogo. A zašto to ranije već netko nije učinio, to je pitanje na koje je posve nepotrebno tražiti odgovor. Bitni su fakti, a ne puste sanje i jalova maštanja.